UDRUGA HRVATSKIH POVRATNIKA I ISELJENIKA

Poštovana gospođo Mokoš-Kolundžić

u svezi s korespodencijom između Vas i g.  Belančića kao i govora g. Plenkovića za vrijeme njegovoj posjeta u u Düsseldorfu i Essenu pred nekoliko dana imam nekoliko primjedbi:

1.    Nažalost na ni jednoj njemačkoj televizijskoj stanici posjet g. Plenkovića nije bio spomenut ni s jednom rijeći. Mislim da je taj posjet bio vrlo loše diplomatsko priremljen. Osim razgovora s g. Laschetom (premijerom njemačke pokrajine NRW) nije razgovarao ni s jednim drugim poznatijim političarom. U najmanju ruku trebalo je biti organizirano predavanje i diskusija s potencijalnim investitiorima u okviru največe njemačke gospodarske komore (IHK) u Düsseldorfu.
Obzirom da živim  Düsseldorfu, vrlo žalim da kao tajnik naše Udruge nisam bio na sastanku g. Plenkovića s Hrvatima u Düsseldorfu, ozirom da nisam znao da će se takav sastanak održati.
 

2.    Naša Vlada s g. Plenkovićem na vrhu prioritetno traži velike investitore (od nekoliko stotina miliona kuna na više), zaboravljajući pri tome da je mala i srednja, a ne velika njemačka industrija stvorila jaku njemačku državu. Upravo zbog toga je trebalo prikazati mogućnosti ulaganja u Hrvatskoj manjim poduzetnicima  pred IHK u Düssldorfu s jasnim smjernicama sigurnosti ulaganja (poreza, prava i obaveza) koje bi trebale važiti najmanje 20-30 godina.
Ja sam siguram da bise našlo pod tim uvjetima i znatniji broj Hrvata, koji bi ulagali u Hrvatsku. Nažalost takovi uvjeti ne postoje u Hrvatskoj, a investicije u Njemačkoj su znatno sigurnije.
Veliki strani investitori diktiraju uvjete Hrvatskoj, pod kojima bi evtl. investirali, i tu su uvjeti, globalno geledajući, znatno nepovoljniji za Hrvatsku, nego investicije manjih.
 

3.    Hrvatska konzekventno sprečava i odbija sitne investicije od jednog milijuna kuna na više. O čemu se radi?
Neke EU države (na pr. Austrija, Mađarska, Malta, Cipar, Portugal i druge) prodavaju svoje državljanstvo državljanima iz zemalja, koje nisu u EU, pod različitim uvjetima, kako bi privukle investicije iz inozmenstva.
A Hrvatska sprečava male investicije svojih vlastitih državljana, koji žive u inozemstvu, s različitim birokratskim i drugim mjerama (građevinske i druge dozvole, porez na kuću za odmor i sl.)
Ako uzmemo, da od nekoliko milijuna Hrvata, koji žive u inozemstvu i da bi se samo jedan vrlo mali postotak želio vratiti u Hrvatsku i tu uložiti svoju ušteđevinu od 100 i više tisuća eura, koju je zaradio s svojim radom u inozemstvu, dolazimo s vrlo jednostavnim računom na investije od nekoliko milijardi eura.
Za uzvrat traže vrlo malo: osigurane poreze za duže razdoblje (10-20 godina), izdavanje traženih dozvola u kratkom vremenu (na pr. građevinsku dozvolu u roku od 1-3 mjesecea), da njihova prava budu jednaka s Hrvatima koji žive u Hrvatskoj i ne dolaze iz inozemstva, na pr da ne plaćaju dodatne poreze (porez na kuću za odmor na vlastitu nekretninu u koj ima prijavljeno boravište) i sl.
Kao primjer želio bi predstaviti moj nerealizirani projekt solarne elektrane, koji sam želio pokrenuti 2010. g.
Prvo sam želio pokrenuti jednu veću solarnu elektranu od 30-100 KW. Nakon detaljnog istraživanja na internetu i razgovora s različitim odgovornim osobama, shvatio sam, da je to (bilo) nemoguće. Onda sam smanjio projekt na 10 KW na krovu svoje vlastite kuće. Kad sam skupio kompletnu dokumentaciju samo za upis u Registar proizvođača električne struje i tu dokumentaciju dalje proslijedio, dobio sam nakon relatvino kratkog vremena (velika iznimka) odgovor, da mi ne dostaje lokacijska dozvola za elektranu, iako je kuća imala svu dokumentaciju (lokacijska, građevinska i uporabna dozvola). Na tu dozvolu sam dugo čekao i nakon višekratnog urgiranja dobio sam odgovor (samo usmeni, pismeno navodno nije bilo moguće), da mi se dozvola ne može odobriti jer u prostrnom planu Šibensko-Kninske Županije gradnja solarnih elektrana nije predviđena (2010. g.).
 

4.    Na kraju želio bi još spomenuti porez na kuću za odmor. Želim naglasiti, da se ovdje radi samo o onim nekretninama (kući) u kojoj vlasnik ima prijavljeno stalno prebivalište. Taj porez je vrlo nepopularan (iako je znatno niži neko porez na nekretnine u zapadnim zemljama), jer predstavlja određenu vrstu samovolje i diskriminacije lokalnih vlasti prema Hrvatima-"strancima" u odnosu na Hrvate-"domaće". Tu se radi o iznosu po mojoj procjeni od samo 10-20 milijona eura za cijelu Hrvatsku (zanima me, da li postoji takav statistički podatak i koliko iznosi), koji je neuporedivo manji od štete koju donosi.
Zbog toga naša Udruga zahtjeva, da se taj porez zakonski ukine.
Tu bi se složio i s mogućnosću, da se taj porez ukine samo za starije osobe, koje se žele vratiti u Hrvatsku i provesti ostatak svog života u domovini. Na taj način vežu svoje potomke intezivnije s Hravtskom.

Predlažem promjenu Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i da se članak 37. dopuni s slijedećom točkom:

(4) Porez na kuće za odmor ne plaća se na nekretninu, u kojoj vlasnik ima prijavljeno prebivalište i
stariji je od 65 godina ili je umirovljenik.

Ta promjena donosi samo kratkoročno lokalnoj upravi manje gubitke (po mojoj procjeni manje od 50.000 kuna u Općini Bilice) ali na duži period znatno veća primanja. Obzirom da se ne radi o kompliciranom zakosnsko postupku, ta promjena se može provesti s jednom brzom i jednostavom zakonskom procedurom.